Kolovoz 8, 2020

Kova? Ica - Muzej naivne narodne umetnosti - Centar naivne umetnosti u Srbiji

Prešli smo jedini most u Beogradu preko rijeke Dunav - stara metalna, teška stvar sagrađena 1935. godine.

Jednom s druge strane Beograda nastavili smo prema gradu Pančevu, poznatom po tvornicama sklonim nesrećama koje ponekad zagađuju čitav Beograd.

Budući da je bila nedjelja, dan za lokalno tržište antikviteta, nismo mogli odoljeti da se brzo ne vratimo za „dobar posao“. Nismo dobili ništa osim starog CD-a za 50p koji je radio do pjesme broj četiri. Bez obzira na to, smatrali smo to dobrim ugovorom.


Preći rijeku Dunav znači ući ravna ravnica Panonije gdje se orijentirate samo pored sljedećeg stabla ili usamljene kuće. S obzirom da je službena abeceda u Srbiji ćirilica i da su putokazi rijetki, tada drvo ili kuća poprimaju veću važnost tijekom vašeg putovanja.

Priroda je u ovo doba godine (svibanj 2012.) velikodušno oslikala sve u bujnom zelenom maskiranju stabala i kuća iz vidokruga. Sve je izgledalo isto, posebno za četiri gradske djevojke.

Zbunjeni i umorni od ugnjetavajuće vrućine, odlučili smo se zaustaviti na putu prema Salasu, zvanom Sekin Salas, što znači sestre Ranch. Ako želiš doživite pravu Srbiju pokušajte se zadržati na jednom od brojnih ranča koji nude kombinaciju ruralne Srbije s dobrom hranom, čistim zrakom i puno aktivnosti - jahanje konja, ribolov, satovi kuhanja ... satovi vezenja ...


Tijekom sat vremena zaustavljanja uspjeli smo upoznati simpatičnog Rasha, korgi đumbira za kojeg smo smatrali da nas krade, no nakon što smo shvatili da Rasha ima prijatelje na ranču - tri mačke, dvije koze, fazan, pretjerano zaštitnu piletinu s osam žutih pilića i još dva psa lijeno spavaju u prednjem vrtu - odlučili smo da je Raša bolji život od nas, pa smo ga ostavili u svom prirodnom okruženju.

Nakon osvježenja i fotografiranja svega što je predstavljalo staru, nestajuću Srbiju koja je bila tako velikodušno izložena u kući, nastavili smo vožnju prema Kovačici, mjestu poznatom po slovačkoj naivnoj umjetnosti.

Muzej naivne narodne umjetnosti nalazi se u središnjoj ulici glavne ulice.


Muzej je vrlo mali, ali vrlo bogat brojem slika koje posjeduje, pa tako izložba se stalno mijenja, Prva koja vas je pogodila je ogromna, živopisna i živahna slika Jana Glozika koja ilustrira 200 godina otkako se slovački narod preselio iz tadašnjeg Austro-Ugarskog Carstva na istočnu granicu, danas Srbiju, po nalogu cara. Slika se sastoji od 200 ljudi koji se predstavljaju svake godine otkako su se preselili u ovaj dio svijeta. Ako imate jako dobro oko, možete vidjeti autoportret slikara uklopljen u labirint boja.

Na lijevoj strani muzeja nalazi se izložba još jednog poznatog naivnog slikara, Martin Janos, čije slike ističu ruke i noge, a time i naporan ručni rad na farmama u regiji.

Treća soba posvećena je Kraljici naivne umjetnosti, Zuzana Halupova, Ovdje su izložene 31 slike, od kojih većina ulje na platnu. Ona, kao i Martin Janos, ima a lajtmotiva to je da svaka slika ima djevojku u ružičastoj suknji negdje u njoj. Zuzana nikad nije imala djecu, pa je u svaku svoju sliku stavila jedno. Bila je članica dječijeg dobrotvornog UNICEF-a i 1974. naslikala je UNICEF-ovu božićnu čestitku koja se prodavala širom svijeta. U muzeju je ostavila više od 1000 slika ali zbog nedostatka prostora može se prikazati samo određeni broj.

Govore se o novom, većem muzeju koji će se otvoriti na drugom mjestu.

Izvan muzeja postoji dvorište s tri galerije, u jednom od njih možete slikati vlastiti portret. Svi galerijama upravljaju lokalni slikari koji vam mogu reći o lokalnom životu i kako su sačuvali svoju kulturu i tradiciju više od 200 godina. Gospodin Pavel Babka, uspješni slikar koji izlaže širom svijeta i vlasnik je najveće galerije, istaknuo je da čak i kad slikar postane svjetski uspješan, i dalje ostaje u Kovačici, u vrlo jakoj slovačkoj zajednici.